Povijest

Grad Vrgorac zanimljiva je i autentična turistička destinacija. Svojim zemljopisnim položajem, prirodnim Ijepotama, klimatskim uvjetima i kulturno-povijesnom baštinom pravi je biser Dalmatinske zagore.
Vrgorac se smjestio u podnožju jugoistočnog dijela Matokita (1063 m), podno srednjo-vjekovne tvrđave koja dominira obzorjem, okružen poljima Rastok, Jezero i Bunina.
Grad vrh gore, nekad nazivan i Vrhgorac, dobio je naziv po svom uzvišenom položaju. Stalna pograničnost i križanje važnih prometnica koje spajaju unutrašnjost s Primorjem, uvjetovali su glavne odlike njegovog identiteta.
Očuvana raznolika prirodna cjelina, samozatajna ljepota krša, vidikovci, planinska obzorja, gorski klanci, vrtače, pećine i spilje, pitoma kraška polja s izvorima, krase vrgorski kraj iznenađujućim ljepotama.
Gradić skrivene zabiokovske Dalmacije, prava je oaza blage mediteranske a dijetom i kontinentalne klime i čistog zraka prožetog obiljem mirisa mediteranskog i ljekovitog bilja.
Kulturno povijesna baština grada Vrgorca seže duboko u prošlost O predpovijesnom životu ovog kraja i njegovim prastanovnicima Ilirima svjedoče mnogobrojne gradine, gomile i razni pronađeni predmeti, alati, oružja, novac i nakit, kao tragovi najstarijih naselja.
Razdoblje rimske urbanizacije samo je periferno dotaklo ovaj prostor. Najbliži rimski grad bila je Narona, čijoj je gravitacijskoj zoni, bez sumnje, ovaj kraj pripadao. Kameni žrtvenik, posvećen Jupiteru, jedan je od rijetkih rimskih nalaza. Pronađen i uzidan u Martinčevu kulu još u 18. st. sada je važan dio župne zbirke. Seobe naroda izmijenile su stanovništva i običaje. Hrvatska plemena naseljavaju ovaj kraj u 7. i 8. st. stvarajući svoja područja, pokrajine i kneževine, asimilirajući postupno zatečeno stanovništvo i ostavljaju tragove svog življenja, kulture i vjere . Vrgorac je srednjovjekovni grad Prema zapisima bizantiskog cara Konstantina VII Porfirogeneta spominje se već u 10 st kao sjedište Rastočke župe u sastavu ranosred-njovjekovne Neretvanske kneževine-Paganije.
Pisani dokumenti iz 1444.g. spominju Vrgorac kao jedno od važnijih mjesta Gorske Župe, kojim su, gospodarili knezovi Radivojevići-Jurjevići.
Kulturno naslijeđe srednjeg vijeka ostalo je sačuvano u brojnim fortifikacijskim, stambenim i sakralnim objektima. Stećci se nalaze u nekoliko nekropola ovog kraja koji datiraju iz 14. i 15. st. Prema grafičkim zapisima (18.st.) može se uočiti daje stari Vrgorac podno tvrđave bio opasan gradskim bedemom, obrubljen nizom završnih gibelinskih zubaca i puškarnica te pojačan visokim četverokutnim kulama.
U rukama hrvatskih velikana vrgoračka tvrđava Gradina odigrala je značajnu obrambenu ulogu. Uz sve to Vrgorac pada pod tursku vlast u drugoj polovici 15.st. Zbog svoga strateškog položaja i značaja turska vlast, koja je potrajala preko 200 godina, proširivala je spomenutu tvrđavu.
Pisani i grafički izvori dokumentiraju postojanje džamije i minareta iz vremena turske okupacije, izgrađenih na mjestu crkvice. Godine 1694. džamija je ponovo pretvorena u katoličku crkvu, a na istoj lokaciji 1913 godine izgrađena je današnja crkva Navještanja BDM.
I danas se uočava veći broj kula u gradu (sedam). Te su građevine ovdje, kao rijetko gdje u Dalmaciji, po broju i smještaju naglašene u naselju, stoje osobitost gradnje starog Vrgorca.
U kulama koje su imale stambenu i obrambenu funkciju, živjeli su feudalci, turski begovi, mletački namještenici, serdari i kapetani.
Kule su bile sigurna prenoćišta fratrima, putopiscima i državnim poglavarima. Vrgorske kule čuvari su događaja iz prošlosti, mnogih tajni i legendi.
U jednoj od kula (Kapetanovim) rodio se i živio bard hrvatske književnosti Augustin Tin Ujević (5. VII 1891.-12.XT 1955.).
Književna kritika Tina smatra najreprezentativnijim i najznačajnijim autorom hrvatskog pjesništva XX st.
Prateći niz očuvanih kula, može se naslutiti crta porušenog obrambenog zida. U tom slijedu, osim kule Avala koja brani prilaz Tvrđavi, niže se kula Cukarinovića bega ili Fratarska kula u kojoj je danas smještena župna zbirka sakralnih i drugih predmeta i dokumenata i na kojoj je postavljena spomen-ploča kao na rodnoj kući pjesnika Tina Ujevića.
Slijedi Pakerova kuta, zatim se ističe jedna od najvećih kula četverokutna trokatrdea zvana Kapetanovića kula (Torre detta del principe). Ta kula ima pri vrhu zazidana humišta i nije isključeno da su ona, kao i niz kula u istoj crti, ostaci kula koje bijahu sastavni dio srednjovjekovnih zidina.
Na kapetanovoj kuli stoji spomen ploča sa reljefom pjesnika Tina Ujevića kao mjestu njegovog rođenja, pa se danas ova kula i naziva kula Tina Ujevića. Slijedi Raosova kula, Mumina i Elezova kula, te kula u naselju podno Gradine.
Već na početku turske vladavine, a posebno za vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) vodile su se stalne borbe.
Iz toga doba je i prekrasna legenda o Hasanaginici opjevana u narodu a koja ima korijene upravo u ovim pograničnim krajevima vezanim za utvrde Vrgorca, Zadvarja, Klisa i Imotskog u čijim se zidinama tvrđave nalazi njen grob.
Putopisac, opat Alberto Fortis otkrio je svijetu ovaj kraj zabilježivši baladu o Hasanaginici u Kokorićima kao gost vojvode Pervana (1774.godine).
Vrgorac je pod turskom vlašću od 1477.godine do 1690.godine kad gaje okupirala mletačka vojska.
Mlečani su 1698.godine otkrili u podnožju brda Radović sa sjeverne strane, na rubu polja Bunina bitumenoznu mineralnu tvar zvanu Paklina, (koja služi za asfaltiranje ulica i dr.). Prenosili su je na konjima do Kule Norinske, a zatim brodovima do Venecije. Zbog svoje visoke kvalitete asfaltom iz ovog rudnika pokrivene su ulice Beča, New Yorka i drugih metropola.
Rudnik je promijenio veći broj vlasnika koji su ga dosta iscrpili pa navodno nije više profitabilan.
Nakon pada Venecije nastupa razdoblje prve austrijske uprave (1797-1806) zatim kratkotrajne francuske uprave (1806-1813) i ponovo austrijska uprava (1813-1918). U tom periodu 19.st Vrgorac dobiva svoju općinu i administracijsku upravu, te se grade prometnice; od 1806-1809 - Napoleonova cesta prema Metkoviću i prema Sinju preko Turije i Šestanovca, te 1878. od Kozice preko Staze do Makarske.
Rješava se i pitanje navodnjavanja i melioracije polja, čemu je pridonio i boravak austrijskog cara.
Austrijski car Franjo Josip 1875. godine prespavao je u Vrgorcu na svom putu uz granicu turskog carstva, od Knina prema Metkoviću i zabilježio Vrgorac i Vrgorčane po svojoj gorštačkoj snazi i mudrosti.
Država Srba, Hrvata i Slovenaca stvara se 1918.godina, a 1929.godine Kraljevina Jugoslavija. Drugi svjetski rat donosi stvaranje Jugoslavije, a tek 1991.godine, konačno, poslije više stoljetne borbe hrvatskog naroda u kojoj su i vrgorčni davali svoj obol, nastaje samostalna i neovisna država Hrvatska
Vrgorac je danas grad bogat povijesno-kulturnim tekovinama, pripada skupini gradova Dalmatinske zagore, izdvaja se prepoznatljivim šarmom i koloritom. Urbanu cjelinu grada krasi crkva Navještenja Blažene Djevice Marije sagrađena 1913. godine. Crkva je trobrodna, podignuta u neoromanici s tri portala na pročelju, te istaknutim zvonikom koji krase dva očuvana zvona iz 18.st U oltaru se nalazi italobizantska Madona, dok je druga vrijedna slika Madone bizantinsko Umilenije, a nalazi se u župnoj zbirci uz mnoge druge vrijedne sakralne predmete. Prema predaji sliku je nabavio vrgorački junak i serdar Rade Mijo Miletić čiji se grob kao i grob mučenika fra Ivana Rozića nalazi u istoimenoj crkvi.
Česma izgrađena 1929. godine povezana je sa rezervarom vode "Kavom" na ulazu u Vrgorac sa zapada, nalazi se na gradskom Korzu. Nova Fontana je kod osnovne škole. Spomenik Tinu Ujeviću, autora Kazimira Hraste, postavljen je prigodom stote obljetnice rođenja pjesnika 1991.godine u blizini kule u kojoj se rodio.
Park u krugu duhanske stanice nalazi se u centru grada. Formiranje 1898.godine kada su završena skladišta duhana i zgrada za činovništvo i otkup duhana s kojom danas čini skladnu i očuvanu cjelinu. Park spada u najljepše gradske parkove prirode. Sve su to značajniji objekti i obilježja jezgre grada.
Gradska infrastruktura; društvene javne gospodarske i kulturno-sportske djelatnosti uvjetuju ugodan život i boravak.
Hotel "Prvan" s etno-ekoponudom u konobi u Kokorićima nudi ugostiteljske usluge tijekom cijele godine.
Restoran "Tin", "Vidikovac", "Olimp", konoba "Malo misto" kao i mnogobrojne gostionice i drugi ugostiteljski objekti poznati su po tradicionalnim ukusnim jelima, pićima i gostoprimstvu.
Kvalitetno stolno bijelo i crno vino vrgoračke vinarije, suhomesnati proizvodi mesne industrije "Braća Pivac", voće i povrće "LM Commerca" s prepoznatljivom vrgorskom jagodom, dopunjuju gastronomsku ponudu.
Unikatni predmeti "Dalmacijakristala" i kožna galanterija "Vigal" pridonose prepoznatljivoj ponudi grada.
Raznoliki obrti i kućne radionice zaokružuju cjelokupnu ponudu vrgorskog identiteta.
Kulturni život grada odvija se u Tinovoj kuli u čijem se sastavu nalazi mala muzejska zbirka, galerija i Turistička zajednica grada Vrgorca. U Fratarskoj kuli je župna zbirka sakralnih predmeta i dokumenata.
Sportska događanja odvijaju se u Domu sportova gdje je i fitness-klub, gradska knjižnica te radio "Biokovo".
Urbanim projektom šetnica, park, parkiralište, polivalentna dvorana, tržnica i tenisko igralište u mnogome će doprinijeti kvaliteti kulture življenja.
Tinov Vrgorac njeguje književno-kulturnu manifestaciju "S Tinom u Vrgorcu " kad se od 1995. godine na godišnjicu rođenja pjesnika Tina Ujevića 5. srpnja, dodjeljuje godišnja književna nagrada Društva književnika Hrvatske "Tin Ujević" laureatima poezije.
Obilježavanjem dana Grada na dan sv. Petra 29. lipnja održava se sajam u Vrgorcu, 15. kolovoza na Veliku Gospu u Velikom Prologu i 8. rujna na Malu Gospu u Zavojanima, a svake subote je pazarni dan u Vrgorcu. Nakon božičnih i novogodišnjih blagdana u veljači se održavaju već tradicionalne maškare.
Grad Vrgorac povezan je asfaliranim cestama s atraktivnim turističkim deštinacijama: Makarska (36 km), Bačinska jezera (24 km), ušće Neretve (25 km), Metković (35 km), rimska Narona i Vid (25 km), svetište Međugorje (28 km), rijeka Tihaljina s izvorima i slapovima Eoćuše (11 km), vodopad Kravice (23 km), Imotski sa modrim i crvenim jezerom (38 km), te Park prirode Biokovo u kojem je i zapadni dio vrgoračkog kraja s kojim čini prirodnu cjelinu primorja i zabiokovskog zaleđa.
Vrgorac je povezan asfaltnim cestama i sa svojim naseljima (25) u vrgorskoj krajini (284 km),, u kojoj prema popisu iz 1991.godine živi 7.497 stanovnika od kojih 1.697 u Vrgorcu. 1910.godine - 12.859 stanovnika). U prošlosti, vrgorski kraj je izrazito depopulacijsko i emigracijsko područje.
Mnoga naselja u gorskom dijelu vrlo su atraktivna kao primjeri ruralne arhitekture, drugi se nalaze uz rub polja Rastok i Jezero, njihove izvore i matice ili se u njima nalaze konobe koje nude domaće gurmanske specijalitete i pića ovog kraja kao i proizvode visoke kvalitete zdrave hrane, voća i povrća.
Danas je grad Vrgorac upravno, političko, kulturno, i gospodarsko središte vrgorskog kraja.
Grad je to tvrđava i kula; legendi i balada; grad koji je dao velikana hrvatske književnosti i mnoge gorde ljude, leži pod vitim Matokitom, njegujući tekovine svoje tegobne prošlosti i sadašnjosti.
Oslanjajući se na vitalnost i upornost Vrgorčana, s naporom ali i optimizmom, gradi svoju budućnost pri čemu i turizam otvara nove mogućnosti zaposlenja, zarade i egzistencije.